mo. Emil Cossetto


Emil Cossetto, Glazbenik za narod

Partiture, rukopisi, notna izdanja domaćih i inozemnih nakladnika, gramofonske ploče, kazete, snimke za radio i televiziju, plakati, programi, stotine kritika, biografski podaci u enciklopedijskim izdanjima, analize djela, osvrti i lik čovjeka u srcima tisuća pjevača i sjećanjima milijunskog svjetskog auditorija, sve to, i još mnogo više, čini četrdeset godina skladateljskog i dirigentskog djelovanja glazbenika EMILA COSSETTA kojem upućujemo ove retke kao čestitku prigodom njegove obljetnice. Primljene nagrade i priznanja samo su vanjska manifestacija, naknada, znak da su uložena životna energija, znanje i sposobnosti javno odjeknuli. Važnijim se čine privrženost i ljubav svih onih koji su umjeli primiti, shvatiti i doživjeti namjere i težnje čovjeka kojem glazba znači život.

Rođen u Trstu 12. listopada 1918. godine, odgojen i obrazovan u Zagrebu gdje je apsolvirao na Filozofskom fakultetu i diplomirao dirigiranje na Muzičkoj akademiji, Emil Cossetto je još kao student stao pred zbor i stog mjesta vode zaljubljenika u glazbu on nas pozdravlja još i danas, nakon punih četrdeset proljeća, spokojnim pokretima iz kojih izbija snaga, uvjerenje i entuzijazam.

Nije ovo prigoda za muzikološku kritičku analizu, niti trenutak za svrstavanje stilskih opredjeljenja u "ladice" ili seciranje skladateljskih ostvarenja Cossettove produktivne muzikalnosti. Zapisane skladbe tek su mali dio svijeta glazbe koja odzvanja u duhu skladatelja. U rasporedu dnevnih obaveza mnoga misao nepovratno nestane i samo su slobodni trenuci prikladni za koncentraciju i zapis.
Trst, 12.10.1918. – Zagreb, 28.6.2006.


I zato nas čudi i istovremeno zadivljuje da je čovjek koji je toliko vremena posvetio amaterima (a ne zaboravimo da riječ dolazi od "amare" što znači voljeti), trajno nalazio vrijeme i snagu da svoju glazbenu misao ovjekovječi na notnom papiru. A ti su zapisi uvijek bili i ostat će namijenjeni onima koji kroz glazbu traže vezu s ljudima, kroz glazbu teže afirmaciji vlastite ljudskosti i u njoj otkrivaju korijene svog bića. Takav put može otkriti samo spontanost ljubavi. Pa ako naš slavljenik i sam kaže da mu je životni put odredila ljubav prema glazbi, a mi bismo dodali i prema ljudima, jer pružio je i za jedno i za drugo nebrojene dokaze, i ako ljubav daje pozitivne rezultate samo kada je obostrana, logično slijedi zaključak da glazbena muza voli Emila Cossetta, a vole ga i njegovi pjevači. Jer poticaji su obostrani.

U popisu skladbi Emila Cossetta, koji sadrži niz orkestralnih, komornih i klavirskih djela, po brojnosti su najzastupljenija vokalna i vokalno-instrumentalna ostvarenja. Svakome tko poznaje autora poznati su razlozi i pobude za stvaranje upravo onih djela koja će u spoju pjesničke riječi i glazbe najbolje izraziti i prenijeti poruku humanosti, za stvaranje, dakle zborskih skladbi, koje će uz estetsku ispuniti i mnoge druge funkcije. I kada slušamo Cossettove instrumentalne skladbe, primjerice Uvertiru in Do, Adagio i Tarantellu ili Koncert za klarinet i orkestar, doimlje nas se istančani ukus za boju, za instrumentalnu paletu impresionističkog rafinmana te bogatstvo melodijske invencije, u čijem protoku učestalost silazne terce kao da odzvanja nekom dalekom čežnjom. Pri tom zamjećujemo i učestalost dominantnog zvuka klarineta, čija plemenita zvukovnost upućuje na prirodnu datost glazbe, to jest na njezino izvorište u ljudskom dahu. Ali o kojoj god vrsti, glazbenom obliku ili izvoru zvuka da je riječ, trajno je zamjetljiva dubinska veza i postojanost glazbenog izraza čija je osnovna odlika otpimizam i ukorijenjenost u ono što ćemo, bez potrebe za daljnjim objašnjenjima, nazvati tradicijom, narodnom tradicijom, ljudskom uhu bliskom i prihvatljivom.

Emil Cossetto nije istraživač "novog zvuka" kao što ni ljudski glas nije instrument prikladan za avanture i eksperimente. A upravo je glazbi Emila Cossetta, i onoj instrumentalnoj, izvorište u vokalnosti, čiji je medij melodija, a cilj komunikacija s ljudima i među ljudima kojima je glazba ljudska potreba, a ne nužno i izvor rješavanja egzistencijalnih problema.

Emil Cossetto je skladatelj iz naroda za narod. I to u najplemenitijem smislu. Nama rođenima kasnije, vrijeme u kojem je Emil Cossetto započeo djelovati kao dirigent i počeo skladati čini se dalekim i o njemu znamo tek po predaji suvremenika. U tom burnom vremenu u kojem se iz ratnog plamena razbuktao novi duh obnove i izgradnje, kada su konačno zamrli samrtnički hropci s ratišta i zgarišta a zaorila pjesma pobjednika, kada je uzmicao strah od mračnih ljudskih sila i rađala se nova vjera u čovjeka, ta pjesma pobjednika ponijela je poruke nove budućnosti. Okupljanja u kulturno-umjetničkim društvima u našoj zemlji bila su posljedica želje da se kroz druženje u glazbi i s glazbom izrazi i opjeva vjera u čovjeka i budućnost koja se gradila na novim osnovama i u novim odnosima. Student dirigiranja i glazbenik po vokaciji, Emil Cossetto razumio je tu želju, ona je bila i njegova vlastita, i započeo je druženje s radošću, optimizmom i entuzijazmom tisuću zaljubljenika u pjesmu. Generacije članova zbora KUD-a “Joža Vlahović” i “Moša Pijade” zacijelo bi svojim sjećanjima mogle ispuniti stranice i stranice pisanih tekstova koji bi govorili o strpljenju, nesebičnom poklanjanju vremena, o satima koji su prerasli u godine, a bili su ispunjeni zdušnim uvježbavanjem, pripremama za nastupe, nastupima i gostovanjima, uvijek s pjesmom u srcu koja traje, eto, već puna četiri desetljeća.

Emil Cossetto, glazbenik za narod, upravo je u narodnom glazbenom izrazu trajno nalazio pobude za stvaralaštvo. A narodna glazba, narodna pjesma i pjesnička riječ koja se raduje životu i prirodi, pružala mu je poticaje i mogućnosti za obradbe, umjetničke stilizacije i stvaranje djela koja će progovoriti neposrednošću djelovanja, biti shvaćena i prihvaćena i služiti funkciji humanizacije i socijalizacije svih onih koji su u zborskom pjevanju tražili zadovoljstvo plemenito utrošenog slobodnog vremena. Pripadanje grupi istomišljenika preraslo je u pojam “vlahovićanstva” kao oznaku za ljude čija se pjesma zaorila s domaćih i inozemnih podija, prenoseći glas o zemlji i narodu čija glazba iz dubokih naslaga prošlosti oplemenjuje sadašnjost i gradi mostove s ljudima otvorena srca ispunjena povjerenjem u čovjeka.

Folklorni koncerti, Zapisi o Titu, Borbena kantata, Zeleni Juro, spletovi revolucionarnih i borbenih pjesama, obradbe brojnih narodnih napjeva, ali i kapitalna djela domaće i svjetske baštine, sve su to programi koje su Cossettovi vjerni i neumorni pjevači pronosili diljem svijeta kao svjedočanstvo glazbene nadarenosti koju ćemo uvijek rado ubrojiti u vlastite odlike. I bilo da se radilo o fokloru iz najužeg zavičaja ili o glazbenom izrazu udaljenih naroda, pjesma je prihvaćena s jednakim žarom jer je u ljepoti svojih melodija i u skladu harmonija uvijek nosila poruku ljudskosti. A i tuga i sreća, i čežnja i ispunjenje, ljudske su manifestacije i tek u njihovom kontrastu i bogatom spektru emocija nalazi čovjek puni iskaz svoje duhovnosti.

Mnogi su se divili Cossettovim glazbeničkim i umjetničkim sposobnostima, mnogi mu zacijelo i zavidjeli, mnogi su uz njega pristajali i pomagali mu, možda mu se ponetko i suprotstavljao, ali glazbenik Emil Cossetto ostajao je ustrajan i uporan, čvrsto vjerujući u pravilnost odabranog puta. Pa ako danas pritisci suvremenog svijeta nisu uvijek najpogodnije tlo za rasplamsavanje entuzijazma, ako svakodnevica ne zrači uvijek optimizmom, u pjesmi i glazbi postojana je klica koja će razgaliti srce. Osobito pak u Cossettovoj glazbi, u svim onim zapisima koje je stigao ovjekovječiti. Nadamo se da će ih biti još i više, jer je skladatelj Emil Cossetto svojom glazbom i dirigent Emil Cossetto svojim djelovanjem znao i umio zatitrati žicama naše vlastite muzikalnosti koju ako želimo glazbeno postojati, valja dalje njegovati. I za to mu hvala.

Zdenka Veber

Biografija

Trst, 12.10.1918. – Zagreb, 28.06.2006.

Iako rođen u Trstu, od svog najranijeg djetinjstva živi u Zagrebu gdje započinje i završava svoje obrazovanje. Diplomirao je 1947. godine na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasi dirigiranja.

Za vrijeme svoje dugogodišnje glazbene aktivnosti surađivao je s mnogim umjetničkim ansamblima u zemlji i inozemstvu, što mu je omogućilo da bogatim pedagoškim iskustvom i pomno odabranom repertoarnom politikom, ostvari zavidan umjetnički profil zborova "Joža Vlahović" – danas "Emil Cossetto" (osnovan 1945. g.), te "Moša Pijade", danas "Lira" (osnovan 1954. g.).

Cossettov organizacijski doprinos razvoju zborskog amaterizma za nas je veoma značajan a njegov dirigentski talent je cijenjen, ne samo u zemlji, nego i u inozemstvu. Posebno treba istaći njegov bogati zborski opus, koji traje već više od pola stoljeća i koji je u mnogome izmijenio programe naših brojnih pjevačkih zborova.

U ovom dijelu uočljiv je njegov interes ne samo za mješovite, već isto tako za muške i ženske odnosno dječje sastave, i to ne samo "a cappella", već gotovo pretežno uz pratnju, bilo klavira ili raznih instrumentalnih kombinacija do simfonijskog orkestra, i da se ovdje ne zaboravi, također značajan dio uz pratnju tamburaškog orkestra.

Poznato je njegovo uvjerenje da instrumentalnu pratnju ne bi trebalo podcijeniti. To je, kako on sam kaže, naučio od Mozarta (koji praktično nije ništa napisao "a cappella"), jer da pratnja, ne samo što obogaćuje zvučnost, već i olakšava izvedbu.

Iz njegovog bi opsežnog zborskog opusa trebalo izdvojiti neke značajnije cjeline kao što su suita "Z mojih bregov" (Fran Galović) i "Popevkice", neke naslove uz klavirsku pratnju četveroručno "Partita sefardica", "Et in terra pax", "Zorongo", "Vedri i meditativni valceri", "Oda miru", te "Svatovske tropjeve" za ženski zbor, solo, recitatora i klavir i "Komitske igre" za muški zbor klarinete i udaraljke.

Od naslova za zbor i sole uz pratnju simfonijskog orkestra treba navesti "Borbenu kantatu", "Zagrebu", "Pjesme o mojoj zemlji", "Konjanik", "Zeleni Juro", "Rapsodia del cante jondo" te "Balade Petrice Kerempuha".

U vokalnoj lirici, uz klavirsku i orekstralnu pratnju, ostvario je nekoliko ciklusa: "Ljubavne pjesme", "Pjesme o majkama i herojima", "Sutonske pjesme", "Jama" te "Romanse bosanskih sefarda" kao i "Teme aškenaskih židova".

U instrumentalnom opusu posvetio se svim gudačkim i puhačkim instrumentima, bilo uz klavirsku ili orkestralnu pratnju. Uz razne uobičajene simfonijske naslove; varijacije, divertimenti, plesovi, uvertire, treba spomenuti i dvije opere "Kristofor Kolumbo" i "Kraljevo" prema legendama Miroslava Krleže.

Svojim djelima, pridonio je obogaćenju hrvatske glazbe, a pjevače naših zborova, usmjerio prema novim, današnjem slušateljstvu bliskijim sadržajima. Ne samo u malim, nepretencioznim minijaturama, već i u velikim formama, on svoje partiture oblikuje jasno i pregledno, izrazito komunikativno, uvijek usmjereno prema publici koja cijeni i voli ljepotu zvuka.

Treba još skrenuti pažnju na njegove osebujne interepretacije našega folklora, u kojima, uza sav specifičan artizam, dolaze do punog izražaja rustikalni korijeni naših autohtonih glazbenih tradicija, a s kojima su oba zbora pod njegovim dugogodišnjim vodstvom, kako u zemlji, tako i u inozemstvu, uvijek pobuđivala spontane ovacije. Svemu tome treba pridodati njegove obrade sefardskog i aškenaskog folklora, čime je veoma bitno osuvremenio židovski dio repertoara pjevačkog zbora "Lira".

Zbor koji od 01. svibnja 1992. godine nosi njegovo ime, Mješoviti pjevački zbor "Emil Cossetto" vodio je punih 60 godina, što je i okrunjeno koncertom u Hrvatskom glazbenom zavodu 10. lipnja 2005. godine. Ipak, koncem 2003. nakon više godina suradnje i zajedničkih projekata, razmjene iskustva i prijateljstva pozvao je mlađeg kolegu Josipa degl' Ivellia da mu bude sudirigent u zboru, te da nakon proslave 60. obljetnice Zbora trajno nastavi njegov rad. Emil Cossetto preminuo je nakon duge i teške bolsti 28. lipnja 2006. godine u bolnici "Fran Mihaljević" u Zagrebu, a posljednji ispraćaj bio je 04. srpnja na zagrebačkom krematoriju. Tom prigodom veliki zbor od bivših i sadašnjih " vlahovićanca" ispratio ga je pjevanjem skladbi " Vuprem oči" Vinka Žganeca i "Međimurje, kak si lepo zeleno", samog pokojnog maestra. Tim veličanstvenim zborom od preko 200 pjevača ravnao je Cossettov nasljednik maestro Josip degl' Ivellio, a u ime generacija i generacija pjevačica i pjevača od njega se oprostila prigodnim slovom solistica zbora gospođa Denis Grabarić.

mo. Josip degl' Ivellio

Nagrade i priznanja:

1947. Nagrada SR Hrvatske, 1957. Nagrada grada Zagreba, 1964. Nagrada grada Zagreba, 1964. Nagrada Vladimir Nazor, 1972. Nagrada Milka Trnina, 1985. Nagrada Vladimir Nazor, 1986. Povelja ZAVNOH-a